Dana 20. srpnja 1969. godine, Edwin Aldrin, poznatiji kao Buzz, bio je drugi čovjek koji je zakoračio na površinu Mjeseca. Sletio je odmah nakon Neila Armstronga. Nadimak Buzz dobio je kasnije, tijekom liječenja u psihijatrijskoj ustanovi. Tijekom jedne psihološke drame, odigrao je scenu sa svojim ocem, iz čije je kuće otišao još tijekom osnovne škole živjeti u internatu za djecu bez roditeljske skrbi. U toj psihološkoj drami, Edwin je prikazao oca kao vrlo uspješnog i zahtjevnog perfekcionista koji je od sina očekivao barem jednu Nobelovu nagradu. Međutim, umjesto prestižne nagrade, poznati astronaut dobio je dijagnozu manične depresije i ovisnosti o alkoholu. Okidač za liječenje u psihijatrijskoj ustanovi Buzz opisao je kroz scenu koja se dogodila neposredno nakon njegovog povratka s misije Apollo 11. Naime, odmah nakon povratka s Mjeseca, Edwin je posjetio oca s očekivanjem priznanja da će konačno jednom u životu za njega biti dovoljno dobar sin. Otac je, zavaljen u svojoj fotelji, čitao novine i samo podigao glavu kada je ispred sebe primijetio sina te ga upitao: “Gdje si bio?” S ponosom u glasu, Buzz je odgovorio: “Na Mjesecu!” “Jesi li tamo bio prvi?” upitao je otac. “Ne, bio sam drugi”, odgovorio je sin, na što je otac samo odmahnuo rukom i nastavio čitati novine. Nekoliko mjeseci nakon velikog uspjeha i susreta s ocem, Buzz je zauvijek napustio NASA-u i prepustio se depresiji i alkoholu od kojih se godinama kasnije liječio.
Što je perfekcionizam?
Iako izraz perfekcionizam mnogima zvuči pozitivno, ova vinjeta iz Buzzovog života samo je jedan od primjera iz mnogobrojne psihološke literature koja perfekcionizam već odavno prepoznaje kao važan faktor u etiologiji i održavanju različitih tipova psihopatologije.
Sam izraz perfekcionizam ima svoje korijene u latinskoj riječi perfectus, čije značenje se prevodi kao nešto što je završeno – na što se više ništa ne nema I ne može dodati niti oduzeti. Kada se s lingvistike preusmjerimo u područje psihologije, možemo vidjeti da se perfekcionizam definira kao kompleksan psihološki konstrukt koji uključuje usmjerenost na greške, na visoke osobne standarde i samokritičnost, na sumnju u sebe i na nesigurnost u vlastite akcije, kao I potrebu za ispunjavanjem tuđih očekivanja te pretjeranu potrebu za organizacijom i urednošću.
Dakle, koliko god nam se činilo da je perfekcionizam poželjna osobina, prema znanstveniku Paulu Hewittu, koji se 20 godina bavio istraživanjima na temu perfekcionizma, ne postoji zdrava motivacija za težnju savršenom postignuću – čak potpuno suprotno. On i njegov tim znanstvenika došli su do značajnih zaključaka o direktnoj vezi koja postoji između težnje perfekcionizmu i nastanka psiholoških teškoća koje se manifestiraju kroz poremećaje u prehrani, depresijom, ovisnostima i kroničnim osjećajem nezadovoljstva.
Opisano ponašanje se, prije svega, razvija kroz iskustvo djeteta s roditeljima koji imaju ili su imali vlastite perfekcionističke ciljeve i koji zahtijevaju ili barem očekuju samo visoka postignuća. Osim roditeljskog utjecaja, u razvoju perfekcionizma značajna je i uloga društva koje vrši pritisak kroz poticanje natjecateljske atmosfere i stalne procjene u radnom okruženju koje stavlja naglasak na usavršavanje, najbolje rezultate i netoleranciju na prosjek.
Profil perfekcionista
Važno je napraviti razliku između osoba koje teže zdravom postignuću i perfekcionista. Ljudi koji teže zdravom postignuću su samostalni, odgovorni, ne treba im mnogo kontrole u obavljanju aktivnosti. U odnosima grade povjerenje – pored njih se osjećate sigurno i kada ne ispunjavate njihova očekivanja. U poslu su spremni biti posvećeni i samomotivirani, preuzimaju rizik i uspjeh vide kao proces, a ne kao cilj sam po sebi.
S druge strane, perfekcionisti ne prave razliku između sebe i svojih postignuća, motivirani su strahom od neuspjeha i potrebom da ne razočaraju druge te se u potpunosti identificiraju sa svojim rezultatom. Posao doživljavaju kao ring u kojem se treba stalno dokazivati i pobjeđivati.
Točni su, precizni, sve stvari drže pod konac, sve mora biti na svom mjestu, nikad ništa ne smije izlaziti iz reda ili se događati izvan unaprijed definiranog plana. U odnosima s drugima, perfekcionisti su pretjerano kritični, a istovremeno i preosjetljivi na tuđu kritiku.
Kao poslodavci, perfekcionisti su skloni stalnom provjeravanju i kontroli, ne potiču povjerenje, teško donose odluke o tome što je bitno i hitno, sebi i drugima postavljaju nedostižne ciljeve, ne vole delegirati zadatke jer smatraju da nitko to ne može učiniti tako dobro kao oni. Rigidni su i uporno se drže svojih visokih ideala i krutih principa.
Kako prevladati perfekcionizam?
Važna činjenica koju perfekcionisti često zanemaruju jest da ne živimo u savršenom svijetu i da smo svi samo ljudska bića koja se prije ili kasnije suoče s istinom da ništa nije savršeno – ili još važnije, da ništa i ne treba biti savršeno.
Druga važna napomena jest da se nitko ne rađa kao perfekcionist – perfekcionizmu se uči, a to je dobra vijest jer je onda moguće i odučiti se i smanjiti stres koji ova težnja sa sobom nosi, i perfekcionistima i drugima koji žive i rade s njima.
Prevladavanje perfekcionizma, prije svega, zahtijeva hrabrost da se živi u svojoj koži i u skladu sa svojim vrijednostima, a ne u tuđim očima i očekivanjima. Učinkovit lijek protiv perfekcionizma je i svijest o vlastitoj ograničenosti i preuzimanje veće razine odgovornosti.
Također, alat koji pomaže u prevladavanju težnje savršenstvu jest izrada popisa koji sadrži konkretne koristi i štete koje proizlaze iz težnje da izgledate savršeni i budete savršeni i da ih povežete s pitanjima: Kome je to važno i potrebno? Tko to od vas očekuje?
