Što mi radimo, kako se ponašamo i kako sagledavamo teškoće?
U Japanu već stoljećima postoji jedna posebna umjetnost popravljanja napuklih i polomljenih posuda koja se zove *kintsugi*. Umjesto da sakriju pukotine, majstori keramike ih ovom tehnikom naglašavaju, spajajući polomljene komade zlatnim prahom. Naime, vjeruje se da upravo ta pukotina daje posebnu vrijednost posudi, jer je dio njezine povijesti i dokaz njezine uporabe i svrhe. Dakle, umjesto da se mana i nesavršenost keramičke posude sakriva, ona se ističe, osvjetljava zlatom, što doprinosi njenoj još većoj čvrstoći, vrijednosti i autentičnosti.
Ovako je s predmetima, s tehnikama i ovako je u umjetnosti, ali kako je s ljudima i s njihovim životima, pukotinama i polomljenim dijelovima? Što mi radimo, kako se ponašamo i kako sagledavamo krizu i teškoće? Kako neki ljudi unatoč tome što prolaze kroz vrlo teške okolnosti uspijevaju ostati fizički i mentalno zdravi? Odgovor na ovo pitanje upravo daje psihološki koncept otpornosti nastao u praksi, kroz rad s onima koji su preživjeli krize i traume, podigli se iznad njih i koji su svoje ožiljke “zakrpili” zlatnim nitima.
Važno je razumjeti da psihološka otpornost ili rezilijentnost nije osobina koju ljudi imaju ili nemaju, već je to način ponašanja i mišljenja koje svatko može naučiti i razviti. Baš zbog toga se u psihološkoj literaturi mogu naći mnogobrojne studije koje govore o karakteristikama rezilijentnih osoba, a ovdje izdvajamo samo neke koje su se pokazale kao najpreciznija mjera dobrog prilagođavanja teškim okolnostima i izvorima stresa.
Prije svega, psihološki otporne osobe svako životno iskustvo gledaju kao korisno i značajno, a krizu, kako na osobnoj, tako i na profesionalnoj razini vide kao priliku za razvoj svojih ograničenja i snaga te kao šansu za usvajanje novih vještina i znanja.
Također, osobe koje imaju razvijenu otpornost na nedaće svoju pozornost, vrijeme i energiju usmjeravaju na pitanja – što je ono što ja sada u ovom trenutku mogu učiniti, na što mogu utjecati i što mogu promijeniti? Kroz ova pitanja psihološki otporne osobe svjesno preuzimaju odgovornost za svoje postupke i fokusiraju se na očekivanja koja su realna i u skladu s njihovim mogućnostima i prilikama.
I možda najvažnije, psihološki otporne osobe se prema sebi ponašaju kao prema nekome koga vole – brižno, odgovorno i pažljivo. Ove osobe znaju i svjesne su da su patnje, teškoće i izazovi sastavni dio života i ljudskog postojanja. Stoga u teškim okolnostima ne okrivljuju druge, ne muče sebe krivnjom, već postavljaju sebi pitanje – Pomažu li mi moje misli i ponašanje u ovoj situaciji ili me povrjeđuju? Je li je ovo što sada radim dobro za mene, za one s kojima radim i koje volim?
Dakle, kao što nas kintsugi, umjetnost sastavljanja polomljenih predmeta, podsjeća da ljepota nije u savršenom obliku, već u svrsi i namjeni, tako i mi možemo sebi dati priliku da svoja iskustva u ovim neizvjesnim vremenima sagledamo kroz prizmu otpornosti.
*Autor teksta: Jelena Đurđević, psiholog i sistemski obiteljski psihoterapeut*