Što je ustvari fenomen, odnosno sindrom varalice?
Prije svega, važno je napomenuti da iako je riječ o emocionalnom teretu i činjenici da u imenu ovog fenomena stoji riječ sindrom nije u pitanju grupa simptoma koja označava bolest ili predispoziciju za razvoj poremećaja. U pitanju je psihološki obrazac kojeg karakterizira sumnja u vlastite sposobnosti, znanja i vještine, praćena osjećajem da je osoba nekoga “prevarila” i “obmanula” svojim objektivnim uspjehom, iskustvom i znanjem. Dakle, suprotno onim ljudima koji preuveličavaju svoje sposobnosti, fenomen varalice podrazumijeva da svoje sposobnosti podcjenjujemo.
Jedno istraživanje iz 1990. godine pokazalo je da čak 85 % ljudi barem jednom u životu iskusi opisano stanje.
Termin “sindrom varalice” uvele su psihologinje i psihoterapeutkinje Pauline Clance i Suzanne Imes 1970. godine kako bi opisale psihološki obrazac povezan sa strahovima, prijevarom i nezasluženim uspjehom. Dok su radile kao terapeutkinje na projektu Terapija 150 uspješnih žena, uočile su da unatoč izvanrednom visokom profesionalnom postignuću, dokazima poput diploma, nagrada i podrške autoriteta, većina tih žena nije uspjela svoj uspjeh internalizirati. Mislile su da ustvari nisu inteligentne i da su svakoga tko misli suprotno uspjele prevariti i obmanuti. Veća učestalost ove pojave kod žena objašnjava se dokazima koji su poznati u psihološkoj literaturi, a koji pokazuju da dječaci tijekom odrastanja uče svoje neuspjehe opravdavati okolnostima, dok djevojčice za svoje neuspjehe krive sebe. To znači da u odrasloj dobi muškarci uspjeh opravdavaju stabilnim faktorima kao što su sposobnosti, dok žene svoje postignuće opravdavaju vanjskim i privremenim okolnostima. Iako se i dalje ovaj fenomen češće javlja kod žena, ni muškarci nisu pošteđeni.
Što stoji u osnovi sindroma varalice?
Različita psihološka istraživanja pokazuju da u pozadini psihološkog profila “varalice” stoji perfekcionizam koji je praćen čestom usporedbom s drugima, sumnjom u svoje sposobnosti i strahom da je samo pitanje vremena kada će drugi otkriti nekompetentnost osobe koja se suočava s ovim fenomenom.
Na primjer, kada dobiju promaknuće ljudi zahvaćeni sindromom varalice misle da se od njih u startu očekuje ekspertno znanje i nepogrješivost, što ih po njihovom mišljenju čini nekompetentnima za posao. Također, kada dobiju javno priznanje za svoje postignuće skloni su kroz odgovor emitirati osjećaj srama. Ovakva očekivanja i reakcije nose sa sobom visoku razinu stresa i potrebu da što prije pobjegnu od situacije u kojoj su hvaljeni i istaknuti.
Naravno, kao i svaka druga psihološka pojava i fenomen varalice svoje plodno tlo za razvoj nalazi u načinu odgoja, kulturi, društvu i obrazovanju. Diana Torn, profesorica i istraživačica na York Sveučilištu identificirala je pet faktora koji doprinose stvaranju osjećaja neadekvatnosti, odnosno kultivaciji sindroma varalice: agresivno rivalstvo, školska izolacija, intelektualni nacionalizam, vrednovanje rezultata u odnosu na proces i nedostatak podrške od ljudi kojima u životu pridajemo značaj (roditelja, profesora, nadređenih…).
Dakle, kada identificiramo bolno mjesto, nameće se pitanje – što je lijek za sindrom varalice i kako ga prevladati?
Ono što osobe drži zatvorenima u sobi “odvratnog cimera”, tj. ovog sindroma jest skrivanje i kompulzivno ulaganje u rad kako ne bi bili otkriveni, a standardi koje pred sebe postavljaju su ponekad toliko nestvarni i visoki, da zaboravljaju da ih nitko ne bi mogao dosegnuti.
Dakle, za sve one za koje ni objektivan uspjeh, brojna priznanja, nagrade i pohvale nisu dovoljni da sebe sagledaju kao dovoljno dobre i kompetentne literatura i nalazi proizašli iz terapijskog rada “varalicama” preporučuju nekoliko koraka koji mogu doprinijeti uspješnom prevladavanju ovog nimalo ugodnog osjećaja.
Prije svega, važno je podijeliti svoje osjećaje neautentičnosti i nekompetentnosti s nekim kome vjerujete, bio to prijatelj ili poslovni suradnik. Time ne samo da ćete sebi malo olakšati emocionalni teret, već ćete se iznenaditi koliko zapravo ljudi iz vaše okoline prolaze kroz slična stanja.
Umjesto usmjerenosti na savršen rezultat, fokusirajte pozornost na proces i faze napredovanja. Time ćete misli svog unutarnjeg “cimera” trenirati da uočavaju dobre stvari koje radite i napredak koji postižete.
Prepoznajte i osvijestite situacije kada sebi postavljate imperativ savršenstva i tada svjesno odaberite novi referentni okvir svog razmišljanja – dovoljno dobro. Na ovom mjestu polako i bez panike, s pozicije “dovoljno dobro” dolazi inspiracija i energija za veću produktivnost i kvalitetnija postignuća, a uz to ćete više uživati u procesu i u samom ishodu.
Također, za prevladavanje misli “varalice” i “nisam dovoljno dobar ili dobra” nastojte se osloboditi potrebe mjerenja svog uspjeha tuđim mjerilom, odnosno potrebe konstantne usporedbe s drugima, već pokušajte sebe sagledati iz perspektive kakvi ste bili jučer u odnosu na to tko ste danas.
I za kraj, budite ljubazni prema sebi. Sjetite se da imate pravo pogriješiti i da je važno oprostiti sebi što niste tako savršeni koliko biste željeli biti. Ako to ne učinite, zapitajte se, iz čega će proizaći vaš razvoj, rast i nova postignuća, nova priznanja i pohvale?