Svaka obitelj čuva u sebi čovjekove najdublje snove o sigurnosti, stabilnosti i bezuvjetnoj ljubavi. Isto tako svaka obitelj čuva u sebi čovjekove najdublje strahove od odbacivanja, neprihvaćanja i neuspjeha. Svaki član obitelji s ovim snovima i strahovima stječe prva iskustva o sebi i o svijetu oko sebe. Stoga se snaga svake obitelji mjeri prema njenom kretanju između tih strahova i snova, a prije svega prema načinu na koji se grade odnosi između najjačeg i najslabijeg člana unutar obiteljskog sustava. (Skynner, R. 1y7S)
Obitelj predstavlja prirodni kontekst u kojem čovjek živi. Pripadnost obitelji se stječe rođenjem, posvajanjem ili brakom, a izlazak iz obitelji moguć je razvodom ili smrću. Put koji obitelj prijeđe od svog osnivanja do gašenja naziva se životnim ciklusom koji se odvija kroz kontinuirane faze razvoja. Svaka faza razvoja rezultira promjenama koje se odražavaju na odnose i organizaciju života unutar
Obiteljskog sustava. Stres je najveći u točkama tranzicije unutar procesa prelaska iz jedne faze životnog ciklusa u drugi. Postoji 8 faza razvoja, a svaka faza u sebi nosi određene zadatke i moguće krize. Uspješnost adaptacije obitelji na promjene tijekom tih faza ovisi o aktualnim izazovima, nerazriješenim teškoćama iz prethodnih životnih ciklusa i o nerazriješenim teškoćama iz prethodnih generacija.
• Financijska neovisnost
• Samostalna briga i odgovornost o sebi /“solidni self“/
• Poticanje neovisnosti i doživljaja kompetentnosti
• Separacija od obitelji porijekla (od roditelja, staratelja…)
• Pronalaženje partnera i održavanje odnosa
• Balans potreba i očekivanja
• Projekcija budućnosti u skladu s okolnostima – realističan pogled na svijet
Moguće krize:
sindrom „Petra Pana“ – prolongirana separacija i strah od preuzimanja odgovornosti za vlastite izbore. U kolektivističkim kulturama višegeneracijski organizirani obiteljski sustavi poput stila života, vrlo su česti.
• Traženje sklada između srodnih ili različitih obrazaca preuzetih iz obitelji podrijetla
• Preispitivanje veza s roditeljima, braćom i sestrama i prijateljima na razini svakog partnera
• Izgradnja granica (unutrašnjih i vanjskih) bračnog sustava
• Određivanje granica međusobne bliskosti i distance
• Diferencijacija selfa svakog partnera
• Definiranje uloga i raspodjela obaveza
• Uspostavljanje pravila bračnog i obiteljskog
funkcioniranja
• Zajednička organizacija domaćinstva
• Seksualno prilagođavanje
• Planiranje potomstva
• Uspostava osnovnih modela komunikacije
Moguće krize:
kraj „medenog mjeseca“, nerazriješen i umrežen odnos s obitelji podrijetla (roditeljima, braćom, sestrama), neuspješna separacija.
• Otvaranje prostora (fizičkog i psihološkog ) za novog člana obitelji
• Početno strukturiranje roditeljskih uloga i preuzimanje roditeljske odgovornosti za stabilan emocionalan (sigurnost, zaštita, odaziv) i fizički razvoj djeteta
• Razvoj novog tipa komunikacije među partnerima koji je usmjeren na dijete
• Raspodjela moći i odgojnog autoriteta
• Izgradnja odnosa prema moći, autoritetu i
odgojnim utjecajima iz proširene obitelji
• Jasno postavljanje granice i definiranje uloga bake i
djeda
• Prihvaćanje umnoženih obiteljskih obaveza uslijed povećanja obitelji
Moguće krize:
bračno nezadovoljstvo, razvojni problemi djeteta, konflikti s vlastitim roditeljima oko njihove uključenosti u obitelj mladog para.
• Dinamika Edipalne faze psihoseksualnog razvoja djeteta i razrješenje unutarnjeg konflikta sa istospolnim roditeljem
• Usmjeravanje, podrška i poticanje intenzivnog
ranog razvoja djeteta
• Prevladavanje uskraćivanja bliskosti među partnerima pri dolasku trećeg člana obitelj
• Nove kulturno – obrazovne potrebe obitelji koje nameće dijete
• Reorganizacija obaveza vezanih za čuvanje i podizanje
djeteta
Moguće krize:
aktivacija bračnih problema vezanih za roditeljstvo i partnerstvo, problemi s odvajanjem i adaptacijom djeteta (na novo okruženje -vrtić), moguća regresija na prethodni razvojni stadij uz pojavu problema sa spavanjem, prehranom i noćnim mokrenjem.
• Integracija novog, školskog sustava u obiteljski
sustav
• Prihvaćanje prijenosa odgojnih funkcija obitelji na institucije društva
• Otvaranje prostora za utjecaj vršnjačkih grupa
djeteta
• Stvaranje propustljivih granica roditeljskog sub sustava s novim pravilima komunikacije u koje se uključuje i dijete
• Ponovni fokus na partnerski odnos
Moguće krize:
triangulacija djeteta s jednim od roditelja i česta pojava simptoma kod djeteta.
• Prevladavanje problema “generacijskog jaza”
• Otvaranje obitelji prema vrijednosnim sustavima mladih
• Stalni pregovori na temu novih pravila ponašanja djece
• Preispitivanje pozicije roditeljskog autoriteta
• Razumijevanje potreba djece za slobodom, autonomijom i nezavisnošću
• Tolerancija na stalno redefiniranje pravila i rutina
• Promjena granica i promjena hijerarhije
• Ravnoteža kontrole i slobode
• Održavanje dobrog odnosa roditelja i adolescenta
Moguće krize:
problemi kod adolescenata (anoreksija, depresija, napadaji panike, otuđenost od grupe, povučenost), kod partnera „kriza srednjih godina“, često povlačenje u „tišinu“ ili u izvan partnersku vezu.
• Preispitivanje partnerskog odnosa po odlasku djece
• Ponovna regulacija bliskosti i distance u braku
nakon odlaska djece
• Prihvaćanje novih obiteljskih uloga i novo preuređenje granica
• Organizacija svakodnevnog života bez djece i ponovni fokus na posao i hobije
• Prihvaćanje starenja i smrti vlastitih roditelja
• Komunikacija „odrasli s odraslima“ s njihovom djecom
Moguće krize:
razvod; pojava simptoma (depresija, anksioznost, hormonski disbalans), pojava fenomena „harmonike“, tj. odlaska i ponovnog vraćanja djece.
• Završeno definiranje granica prema obiteljima svoje djece i relacija prema unučadima
• Smanjenje financijske moći i neophodna medicinska pomoć i briga
• Njegovanje obiteljske solidarnosti prema starim
roditeljima
• Priprema obitelji za smrt starijih članova
Moguće krize:
bolest, smrt, pojava simptoma, gubici, “zamjena“ (fiksiranje nakon gubitka), neprihvaćanje gubitka..